Povijest sukoba Izraela i Palestine

No kako je sve počelo i od kada ovaj sukob traje?

Za to valja otići više od stoljeća unatrag u povijest, barem do trenutka kada – nakon poraza Osmanskog Carstva – Britanija tijekom Prvog svjetskog rata preuzima kontrolu nad područjem poznatim kao Palestina, gdje u to vrijeme živi arapska većina, židovska manjina te druge etničke skupine.

Prve veće napetosti između Židova i Arapa kreću kada Britanija načelno pristaje na zahtjev europskih cionista, odnosno kada u studenom 1917. britanski ministar vanjskih poslova Arthur James Balfour piše barunu Edmundu de Rotschildu, pripadniku francuske grane međunarodne bankarske obitelji, ono što će u povijesti ostati upamćeno kao: Balfourova deklaracija.

„Vlada Njegovog Veličanstva podržava uspostavu Nacionalnog doma za židovski narod u Palestini i uložit će sve svoje napore kako bi olakšala postizanje ovog cilja, uz jasno razumijevanje da se neće učiniti ništa što bi moglo štetiti građanskim i vjerskim pravima postojećih nežidovskih zajednica u Palestini, ili pravima i političkom statusu koje uživaju Židovi u bilo kojoj drugoj zemlji.”

Povijesne veze Židova s ovim dijelom svijeta jasne su svakome tko je ikad uzeo Stari zavjet u ruke, no i palestinski Arapi polažu pravo na zemlju stoljećima unatrag i protive se ovom planu. Uskoro kreću značajne demografske promjene: između 1920-ih i 40-ih iz Europe stiže sve više Židova, mnogi bježe od progona i mržnje. Upravo će ubojstvo milijuna Židova i Holokaust dati dodatni legitimitet zahtjevima za sigurnim utočištem.

Do 1947. godine židovsko stanovništvo čini više od trećine ukupne populacije u Palestini. Te godine, usred sve većeg nasilja između Židova i Arapa – te protiv britanske vlasti – Ujedinjeni narodi glasat će za podjelu Palestine na dvije odvojene države: židovsku i arapsku, s Jeruzalemom koji je trebao postati međunarodni grad. Međutim, nijedna arapska država taj plan neće podržati: tvrde da se Židovima daje previše zemlje, iako su i dalje manjina.

Izrael proglašava neovisnost 1948., a već sutradan kreće napad vojski pet arapskih država. Sukob je u Izraelu postao poznat kao rat za neovisnost. Do završetka borbi 1949. i potpisivanja primirja, Izrael je kontrolirao većinu teritorija kojeg kontrolira i danas. Oko 750.000 Palestinaca bježi ili je prisilno protjerano iz svojih domova na području koje je postalo Izrael. Završavaju kao izbjeglice u okolnim arapskim državama, a događaj u kolektivnoj memoriji postaje Nakba, ili – katastrofa. Istovremeno, u godinama koje slijede stotine tisuća Židova milom ili silom napušta arapske zemlje. Mnogi dolaze upravo u Izrael.

Napetostima i sukobima tu nije kraj – dapače, tek počinju. Prva iduća velika kulminacija je šestodnevni rat 1967. godine, koji opet mijenja granice na Bliskom istoku i ostavlja goleme posljedice za Palestince. Na jednoj strani Izrael, na drugoj Egipat, Sirija i Jordan. Po njegovu završetku oko milijun Palestinaca na Zapadnoj obali, u Gazi i Istočnom Jeruzalemu dolazi pod izraelsku kontrolu, a izraelska okupacija znatnog dijela tih područja traje do danas. Tek 1979. potpisat će mirovni sporazum s Egiptom i vratiti Sinaj, a pripojiti Istočni Jeruzalem i Golansku visoravan – što većina međunarodne zajednice ne priznaje.

Zapadna obala – područje između Izraela i rijeke Jordan – dom je za oko tri milijuna Palestinaca. Zajedno s Istočnim Jeruzalemom i Gazom smatra se dijelom Okupiranih palestinskih teritorija. Palestinci se protive izraelskoj prisutnosti i žele da ta područja postanu dio buduće neovisne države, što podržava velika većina međunarodne zajednice. Izrael još uvijek drži ukupnu kontrolu nad Zapadnom obalom, no od 1990-ih Palestinska uprava vodi većinu njezinih gradova i mjesta.

Na Zapadnoj obali i u Istočnom Jeruzalemu nalazi se oko 160 izraelskih naselja u kojima živi približno 700.000 Židova. Njihov broj, kao i palestinski teritorij kojeg kontroliraju, polako ali sigurno raste. Palestinci traže uklanjanje svih naselja koja se prema međunarodnom pravu smatraju nezakonitima, dok izraelska vlada to osporava i tvrdi da su barem najveća naselja trajna te da su sva ukorijenjena u povijesnim pravima Izraela. Izrael ne priznaje pravo Palestinaca na vlastitu državu i tvrdi da je Zapadna obala dio izraelske domovine. Vlada je nakon dolaska na vlast 2022. najavila proširenje naselja, uz tvrdnju da bi stvaranje palestinske države ugrozilo sigurnost Izraela. Nemali dio Palestinaca, Arapa i arapskih država, pak, smatra da Izrael kao takav ne bi trebao uopće postojati. Među njima – barem kada je riječ o izraelskim Arapima – zadnjih desetljeća prednjači Hamas, teroristička organizacija koja vlada Pojasom Gaze i pod čijim će vodstvom prije dvije godine biti počinjen jedan od najkrvavijih i najbrutalnijih terorističkih napada na Izrael u njegovoj povijesti.

A kao da sve nije dovoljno komplicirano, u cijeloj je priči i – Jeruzalem. Zašto je važan?

Za početak, i Izrael i Palestinci tvrde da je Jeruzalem njihov glavni grad. Izrael, koji je od ranije kontrolirao Zapadni Jeruzalem, zauzima Istočni u ratu 1967. i proglašava ga u cijelosti svojom trajnom prijestolnicom. Tvrdi da se Jeruzalem ne može dijeliti.

Palestinci pak Istočni Jeruzalem žele kao glavni grad buduće palestinske države. Većina stanovnika Istočnog Jeruzalema su Palestinci, a tek mali broj prihvaća izraelsko državljanstvo. Središte palestinsko-izraelskog sukoba su svetišta u Jeruzalemu. Najsvetije mjesto – poznato muslimanima kao džamija Al-Aksa ili Haram al-Šarif (Plemenito svetište), a Židovima kao Brdo hrama – nalazi se u Istočnom Jeruzalemu. UN pak Istočni Jeruzalem smatra palestinskim teritorijem pod izraelskom okupacijom.

U srpnju 2024. Međunarodni sud pravde presudio je da je izraelska prisutnost na Okupiranim palestinskim teritorijima nezakonita, da bi Izrael trebao povući sve doseljenike te da krši međunarodne sporazume o rasizmu i aparthejdu. No od napada Hamasa 7. listopada 2023. broj napada doseljenika na palestinska naselja na Zapadnoj obali samo raste.

Stoljetnom krugu nasilja i broju njegovih žrtava ne nazire se kraj, a kako biste stekli dojam kolika je i kakva je povijest ove mržnje, znajte da u ovom kratkom pregledu nismo spomenuli ni jeruzalemskog muftiju Amin al-Husseinija, ni Crni rujan i olimpijske igre u Münchenu, ni Yasera Arafata, ni Sabru i Šatilu, ni ubojstvo Itzaka Rabina od strane izraelskih ekstremista, ni sporazume u Oslu, ni zid oko Zapadne obale, ni bombaše samoubojice, ni automobilske bombe, ni mahnitu borbu Benjamina Netanyahua da izbjegne zatvor i cijenu koju za to plaćaju i Židovi, i Palestinci.

Stara bi kletva iz ovog dijela svijeta rekla: dabogda živio u zanimljivim vremenima. No pitanje je što kad takvim vremenima kraja očito – nema.